Ghetto Report 9 & 10

Ghetto Report 9 (17.01.2011.)

„Recept za Ghetto“

Tema ovog Ghetto Reporta već duže vrijeme frustrira vašeg voditelja, a vjerujem i hiljade vas koji dijelite istu ili bar na trenutke sličnu sudbinu. Da bi jedna gradska sredina zaslužila epitet geta postoji jedan neizostavan uslov koji mora biti zadovoljen. Izolovanost ili odsječenost, nazovite to kako hoćete. Širom cijelog svijeta možete naći savršene primjere ovog fenomena o kojem u najvećem broju slučajeva odgovorni ne žele ni misliti, a kamoli razgovarati. No, nema potrebe hodati belim svetom u potrazi za getom jer iste takve, ako ne i gore, imali smo širom domovine prije nekih 15-ak godina. Opsade gradova i opsade kvartova unutar gradova predočile su gotovo udžbenički pojam geta. Godine poslije rata donijele su slobodu kretanja, ali i boldirale jad i bijedu koju je rat ostavio iza sebe.

Petnaest godina poslije rata Sarajevo je sigurno jedno od najvećih gradilišta u ovom djelu Evrope, grad koji se na sve strane diči svojim festivalima, svojom multikulturalnošću, grad koji teži tome da postane jedna ozbiljna metropopla. Ili se samo tako čini?

Dnevna špica u Ferhadiji, pogotovo u ljetnom periodu, i ini ugostiteljski objekti sa nerijetko prepunim baštama, učiniti će vam ovu iluziju na momente realnom. Tome dodajte silnu euforiju kroz koju grad prolazi za vrijeme svog filmskog festivala i lako vam se može desiti da popušite priču kako je zaista riječ o jednoj evropskoj metropoli.

No, sačekate li da sarajevska noć krene prema jutru, lako će te uvidjeti hendikep sa kojim ovaj grad već predugo živi. Skoro prazne ulice, tek poneki taksista i poneka im mušterija, podsjećaju da možda tu ipak neko živi. Nemoguće je ne zapitati se dokle je ovaj grad zaista grad? Ili dokle ga ljudi koji ga vode smatraju gradom? Do Marijinog dvora? Do Dolac Malte? Možda ipak do one tačke do koje se usudite ići pješke u pola dva naveče.

Poznajete li ijedan glavni grad u ovom dijelu svijeta u kojem gradski prevoz ima radno vrijeme prosječne samoposluge?

Dobrodošli u Sarajevo!

Sarajevo je grad u kotlini, bolje rečeno prostire se kao ukras dobrom dužinom toka rijeke koja ga siječe. Samim time grad je predodređen na prostiranje u pravcu istok-zapad, a istorija i rani razvoj grada odredili su sami istok grada kao njegov centar.Posmatramo li tu sliku iz perspektive nekog ko stanuje na Ilidži (naselju, sada već opštini, koju su odbacili kao gradsku jer im je valjad bila predaleko), centar grada je na sasvim drugom njegovom kraju. Dakle, poštovani stanovnici Ilidže, ako nemate automobil ili petnaestak maraka da iskeširate za taksi, a niste maratonac ili triatlonac, centar grada vam je otvoren do 23 sata, baš kao i vaša lokalna samoposluga.

Ilidžu sam uzeo za primjer kao ekstremno daleku destinaciju u gradu Sarajevu. Sa istim tegobama se, svjesno ili nesvjesno, susreću i stanovnici mnogih drugih sarajevskih naselja. Da ih sad ne nabrajam, naselja ne stanovnike. Koliko je ovo zaista hendikep grada govori i komentar jednog stranca kojeg sam uputio na taksi objasnivši mu da gradski prevoz ne radi poslije ponoći. Čovjek me pitao je li to zbog policijskog sata, aludirajući na našu nedavnu ratnu prošlost.

Možda je upravo ovaj problem razlog zbog kojeg u Sarajevu nemate noćni život kakav bi trebao imati jedan glavni grad. Ljudi ne izlaze jer nisu u mogućnosti ili prosto ne žele plaćati taksi usluge za povratak kući. Tako stvarate pijane vozače, tako stvarate prazne ulice, tako stvarate situaciju u kojoj policija svakog usamljenog prolaznika smatra potencijalnim kriminalcem i tako na koncu odsjecate kompletna naselja ovog grada. Do kada?

Ghetto Report 10 (24.01.2011.)

„Odustajanje nije opcija“

Kada se prije nekoliko godina Srednji Prst prvi put javio kao ideja u našim glavama nismo ni sumnjali da će njegov uticaj u svega nekoliko mjeseci postati dovoljno veliki da osjećamo određenu odgovornost prema ljudima koji nas čitaju. Pokrenut kao pokušaj da se drugačije razmišlja i piše o kulturi, da se pokuša prenijeti određeno znanje o njenim temeljima mlađim generacijama tako da bi oni imali stabilniji početak nego što smo mi to imali, uticaj Srednjeg Prsta unutar granica naše države uskoro je postao neosporan. Govoriti o vlastitom uspjehu ili postignućima koje smo kroz prvih par godina ostvarili bilo bi suvišno i na određeni način nepravedno, ali ćemo zato nešto reći o vlastitim greškama i planovima da se te greške ne ponove.

U intervjuima koji su za naš blog rađeni sa izvođačima koji su nastupili na „Domaćoj rap čorbici“ jedan odgovor je na nas ostavio poseban utisak. Naš prijatelj, kolega i nekada suradnik Srednjeg Prsta, SterMa, je na pitanje o pohvalama i kritikama za SP izjavio da je najvažnije da se ponovo ne dese prekidi u radu koji su u jednom trenutku gotovo doveli do konačnog kraja ovog projekta.

Istina je da smo u periodu kada je već sasvim jasno bilo da će se Radio 202 ugasiti i mi zapali u određenu letargiju. Blog, koji je već tada prerastao u stranicu sa punim sadržajem, se već davno prestao pisati i ažurirati, a sama emisija je iz sedmice u sedmicu bila sve slabija i slabija. Istina je da smo uvijek znali oštro kritikovati druge za njihove poteze, ali je velika istina da često upravo sebe kritikujemo najviše. Bez obzira na 202ku, lične probleme koji su u tom periodu po nekom pehu prosto cvijetali, prekid u radu koji smo napravili jednostavno je bio nedopustiv. Okrenuti leđa masi vjernih slušaoca i posjetioca koji su nam svih tih godina pružali bezrezervnu podršku je bio potez koji zaslužuje svaku osudu. Kada to stavite u kontekst gašenja i drugih siteova koji su nosili scenu i mnogih kvalitetnih radio emisija, naš potez o prestanku s radom se čini još neodgovornijim.

Novi radio, novi blog, novi početak i nadamo se isti oni ljudi koji su uz nas svih ovih godina pratili su ono što imamo sada i ono što obećavamo da ćemo svim silama probati zadržati i učiniti što je moguće većim i kvalitetnijim. Emisija, iako u značajno kasnijem terminu nego na 202ci, je kvalitetnija i sadržajnija nego što je to ikada prije bila. Blog počinje ličiti na onaj stari SP blog koji je bio prepun tekstova o domaćim izvođačima i partijama širom države i posjete koji su iz dana u dan sve veće nam govore da smo ponovo na dobrom putu.

Kada se osvrnemo iza sebe i pokušamo se sjetiti svih onih projekata, imena i lica koja su u određenim periodu aktivno doprinosila sceni vrlo lako se uoči da je jako veliki broj njih danas u nekim drugim vodama i nekim drugim muzičkim žanrovima. Broj zaljubljenika u ovu kulturu je opao istom onom brzinom kojom je opala zainteresovanost medija i gazdi klubova. Oni koji su mislili da je Edo Maajka samo početak i da će se za par godina i malo truda uspjeti stvoriti još pet Maajki danas prave raggae/drum n bass/dubstep derneke i pokušavaju na novom hajpu među rajom ostvariti snove koje u rapu nisu mogli. Srednji Prst nikada nije i nikada neće biti takav projekat. Kada pomislite da više apsolutno niko ne govori i ne piše o rapu i ne pušta isti u BiH slobodno svratite na SP blog i na frekvencije Federalnog radija i družite se sa vama sličnim rap fanaticima. Jer jednostavno...prestari smo da bi odustali.