„Sloboda napokon?“
Nakon što u prošloj emisiji niste mogli čuti našu sedmičnu audio/blog kolmnu posvećenu svakodnevnom preživljavanju u ovoj predivnoj državi treći po redu Ghetto Report se ponovo vraća u petom izdanju Srednjeg Prsta. Privatne obaveze i problemi sa kojima se svi redovno suočavamo spriječile su nas da Vam kroz emisiju i blog donosemo naše viđenje najvažnijih događaja u protekloj sedmici, ali i napunile baterije nezadovoljstvom i frustracijama tako da je i nama samima ove sedmice ovaj mali ventil jako dobro došao. Trpati sve misli i zapažanja o društvu kojeg ste dio u sebe kao u rupu bez dna znači da će te prije ili kasnije nužno doći do tačke ključanja odnosno da će te pući pod pritiskom. Upravo za to se ova kolumna i piše bez obzira koliko mali bio njen uticaj i koliko možda nezapaženo prolazila. Upornost se uvijek nužno isplati pa se tako nadamo da će ovi tekstovi barem malo podići nivo svijesti kod domaće rap publike kao i samih izvođača.
Nazad u stvarnost.
Kao bomba Srednjeg Prsta (zvučni efekat koji koristimo da bi posebno dobrim, iskidanim bangerima dali dodatni značaj) odjeknula je vijest o ukidanju viza za građane BiH. Ili možda ipak ne?
Gledajući većinu medija u državi koji su se brže bolje potrudili da ovoj vijesti daju epski značaj (o izabranim političkim predstavnicima i njihovom samoljublju da i ne govorim) ne mogu se oteti utisku da je javnost ili u ovom slučaju bolje reći narod sa velikom dozom ravnodušnosti i ironije gledao na sve to. Na paklenoj društvenoj mreži Facebook odmah nakon objave pojavile su se prve šale i vicevi o tome kako visoko civilizirani evropski narodi nemaju baš nikakvog razloga da se boje navale nas primitivnih, zaostalih plemena jer uprkos tome što možemo gdje hoćemo suštinski ne možemo nigdje jer para nemamo. Sumnjati u tačnost ovih navoda poznavajući materijalnu (ne)moć naših sugrađana svakako ne bi trebali, ali ovakvo razmišljanje je sigurno mač sa dvije oštrice i to jako oštre.
Biti izoliran, odsječen, odvojen i odbačen je apsolutna odrednica naselja na koja se odnosi naziv ove kolumne. Prije donošenja odluke o ukidanju viza građani naše zemlje su se s pravom bojali da bi se čitava zemlja unutar granica države BiH mogla pretvoriti u jedno takvo naselje. Činjenica da se to nije desilo govori da je geografsku stvarnost da naša zemlja dijeli kontinent sa Njemačkom, Francuskom i ostalim velikim (i malim) nacijama nemoguće zaobići, kao i da neosporni cinizam sa kojim se EU odnosi prema našim građanima možda i ne postoji u onoj mjeri u kojoj bi mi to željeli. Ipak, ni par dana nakon ove odluke putem medija smo saznali da se u nekim od ovih velikih zemalja već javljaju gore navedeni strahovi. Kada to stavimo u kontekst sve većeg buđenja desničarskih ideja širom kontinenta i širenja straha od muslimana širom planete možda bi mi trebali biti ti koji bi se trebali bojati?
O ovim stvarima će bojimo se sve više i više morati biti riječi u ovim tekstovima u budućnosti, ali trenutno je jako važno da se dotaknemo i te druge strane, druge oštrice ove priče koja na prvi pogled možda i djeluje manje oštra, ali neupitno ostavlja trajne i duboke posjekotine.
Spomenuti strah koji se u evropskoj javnosti osjeća, materijalna nemoć ili bilo koji drugi razlog ne smije Vas spriječiti da iskoristite ovu „povlasticu“ koju su nam kao psima kosti bacili moćnici EU. Ukoliko nasjednete na taj trik i umjesto da svim snagama rušite zidove kojima su nas okružili odlučite da budete dodatna cigla za jačanje zida u startu gubite bez obzira da li će ta evropska fobija eksplodirati i obiti nam se o glavu. Ako pristanete da ste primitivna i zatucana plemena onda drugačiju sudbinu i nemojte očekivati.
Ovo se posebno odnosi na mlade ljude na koje i inače cilja ova kolumna. Nemojte dozvoliti da radi ovih ili onih ubjeđenja ne doživite sve te koncerte i događaje koje Vaši vršnjaci u normalnim zemljama imaju na dnevnoj bazi. Svijesni smo da je para malo, a želja puno, ali se borite, grizite i kopajte da napokon malo provirite iz ovog živog blata u koje smo godinama zatočeni.
17.11.2010. godine u Zagrebu se održao koncert legendi Method Man i Redman i siguran sam da bi 99% naših slušaoca i čitaoca itekako uživalo na istom da je imalo priliku da ode (oni koje jesu bez sumnje su se dobro proveli). Takvih koncerata širom Evrope je u toku jedne godine jako jako puno i kada bi uspjeli posjetiti samo par vidjeli bi koliko bi Vam se kvalitet života podigao i koliko bi bili zadovoljniji istim. Zašto to propustiti?
0 comments:
Post a Comment