Ghetto Report 4 & 5 (06.12.2010.)

U prošlom izdanju Srednjeg Prsta po prvi put napravili smo malu promjenu u konceptu naše sedmične „Ghetto Report“ kolumne koja će sada pored dijela posvećenog našoj svakodnevnici i koji se primarno bavi socijalnim i društvenim pitanjima sadržati i dio o najzanimljivijim dešavanjima na domaćoj i svjetskoj rap sceni. Razlog za ovu promjenu jeste želja da se ova kolumna učini što je moguće više prihvatljivom za naše slušatelje koji prije svega pale svoje radio prijemnike da bi uživali u dobroj muzici i bili informisani o o dešavanjima vezanim uz istu i na taj način možda i pobjegli od turobne svakodnevnice o kojoj govorimo. Svjesni da pokušavati natjerati ljude da slušaju ono o čemu ne žele slušati jeste ćorav posao, ali također itekako svjesni da od okretanja glave i bježanja od istine niko ništa ne dobija pokušali smo napraviti koncept koji bi pokušao pomiriti oba tabora. Dakle, od ovog izdanja Srednjeg Prsta (06.12.2010.) u sklopu „Ghetto Reporta“ moći će te čuti i pročitati naše viđenje ova dva različita, ali ipak prilično povezana pitanja. U prošlom Prstu kroz tekst o ponovnom okupljanju Dipseta mogli ste steći dojam kojim ćemo se to pitanjima baviti u tom prvom dijelu, a s obzirom da taj tekst niste mogli pročitati na našem blogu ove sedmice Vam uz novi „Ghetto Report“ donosimo i taj tekst.

„Oživljavanje mrtvaca“

Taman kada pomislite da je domaća rap scena doživjela svoje posljednje dane i da će se konačno okončati njen mrtvački hropac dogode se stvari koje je ponovo reanimiraju i još malo joj produže život. Možda će se nekome činiti da je ovakav opis stanja u jednu ruku i pretjeran, ali teško da se mogu složiti. Nakon slavnog pada „FMJam.com“ domaći rap izvođači su kao jedinu opciju za promociju svog rada imali „Facebook“ što je morate priznati prilično jadno. Osloniti se samo na jednu takvu društvenu mrežu sigurno da ne može pružiti jednake rezultate kao medij koji okuplja i informiše ljude koji ga prate sa jasnom namjerom da budu upućeni u dešavanja o konkretnoj subkulturi. Druge stranice jednostavno nisu bile u stanju da nadomjeste nedostatak ovog domaćeg rap giganta, a o ostalim medijima bi zaista bilo smiješno govoriti. Radio emisije i pokušaj printanog magazina („Basic“) sasvim sigurno nisu u stanju da pokrenu stvari na način koji nam je nužno potreban, iako je bez domaćeg zvuka koji se širi radio talasima sve ostalo potpuno bezvrijedno te emisije na veliku žalost jako rijetko uspjevaju da privuku neko respektabilno slušateljstvo.

Kao čovjek koji godinama aktivno i redovno pratiti domaću scenu i koji marljivo radi da je pokuša poboljšati što je moguće više i dati joj obrise nekog stvarnog muzičkog pokreta vijest o „HipHop.ba E-magazinu“ mi je zaista izmamila osmijeh na licu. Čak šta više, sam pogled na naslovnu stranicu mi je pružio neopisivo zadovoljstvo i nadu da sav trud koji ulažemo u ovaj posao nije uzaludan i da nismo sami. Rijetko kada je nečija namrštena faca na mene ostavila tako dobar utisak kao ova Rima D-a sa naslovnice drugog broja. Čitati razgovore sa Kontrom i ekipom iz BDZ-a, provjeriti sve vijesti i informacije kojima je časopis itekako bogat i još dosta toga mi je omogućilo da se barem na sat vremena osjećam kao da za sve nas možda i ima nade. Sada preostaje onaj najteži dio posla, a to je da se magični broj 2 na magazinu podigne na 20, a onda i na 200 pa ćemo biti sigurno da se nešto zaista uradilo. Poštovanje ekipi koja stoji iza projekta koji bi mnogima trebao pokazati kako se kvalitetne stvari za scenu mogu uraditi ako je to iskrena želja, a ne samo pokušaj sticanja lažnog priznanja unutar krug besposlenih ljudi.

„Dva smo svijeta različita“

Drugi dio „Ghetto Reporta“ za ovu sedmicu odlučio sam iskoristi da nešto napišem i o fenomenu bosanske dijaspore kao jednom od najegzotičnijih primjera otuđenja od sebe samog i lažnog patriotizma koji je poguban za ostavljenu domovinu. Inspiraciju za ovu temu mi je sigurno dala i već spomenuta naslovnica „HipHop.ba E-magazina“ na kojoj je jedan od zaista rijetkih naših repera iz dijaspore kojeg vrijedi poštovati.

Svi mi mentalni bolesnici koji živimo u voljenoj i nikad zaboravljenoj domovini znamo koliko je teško podnijeti poplavu u određenim periodima godine (u Sarajevu prvenstveno za vrijeme famoznog „Sarajevo Film Festivala“) onih koji je toliko vole i koji je nikad nisu zaboravili...samo su na kratko odlučili da joj okrenu leđa i sreću potraže na nekom ljepšem i za život ugodnijem mjestu. I da li ih zbog toga treba kriviti? Svakako da ne, ali da li zbog mi trebamo biti osuđeni da nam oni koji sa našim životima više nemaju ništa pričaju kako mi to zapravo živimo, ubijaju nas svojim ultra brzim i modernim jurilicama na našim rupama prošaranim cestama, glasaju i umjesto nas biraju one koji će nam godinama krojiti živote, truju svojom
bijelosvjetskom malograđanštinom naš ionako pretjerano zatrovani zrak? Naravno da ne.

Mogu prihvaiti da su ratom izazvanim stradanjima ljudi morali da napuste svoja rodna mjesta i bukvalno bježe pred sigurnom smrću i da to nije bio njihov izbor i da su zbog toga mnogo propatili, ali nikako, ali baš nikako ne mogu prihvatiti da nam se njihova tužna sudbina pokušava predstaviti težom i tužnijom od naše vlastite. Nikako ne mogu prihvatiti da naša dijaspora par puta godišnje dolazi u voljenu i nikad zaboravljenu domovinu i hoće da nama objasni kako nama ustvari teče med i mlijeko u odnosu na njih jadne koji jedva preživljaju radeći najteže poslove u velikim gradovima širom Evrope i Amerike. Izgubljena braćo vratite se u zagrljaj majčice domovine i živite kao prave hadžije kao što mi živimo. Ne biste baš nešto a?

U svim normalnim društvima oni koji jednom pobjegnu iz geta više se nikad ne osvrću i zahvaljuju nekoj većoj sili što im je mogućila da se izvuku iz blata i pružila šansu za normalan život. Samo naša otuđena geto braća imaju neopisivu potrebu da se vrate nazad i svojoj braći koja se još uvijek guše u živom blatu pred očima mašu snopovima novčanica zarađenim po gradilištima, kućama i WC-ima svjetske gospode. Čista logika ili je samo možda do mene?

Želio bih i spomenuti i fenomen dijasporskih repera koji su u samim začetcima scene sasvim logično radi tehničkih mogućnosti činili najveći dio domaćih rap izvođača. Jednostavno rečeno, drago mi je što Vas je sve manje i što je voljena i nikada zaboravljena domovina u stanju da sama proizvodi mlade i talentovane ljude koji ne repaju o socijalnim problemima zemlje u kojoj ni ne žive. Hvala lijepo.

„The Movement Moves On“

Svi koji su ikada čuli ijedan od velikog broja ranih Diplomats klasika sigurno znaju koliko je zarazna ta kombinacija ekstravagantnog Harlem stila i južnjačkih beatova na NY način koju su Killa Cam, Juelz Santana, Jim Jones i Freaky Zeeky učinili jednim od najjačih uličnih pokreta u rapu ikada i sasvim sigurno zaslužili poređenje sa još jednim ogromnim pokretom Wu-Tangom. Veliki broj MC-ija B i C liste Dipseta (JR Writter, Hell Rell, 40 Cal, A-Mafia...) je neumorno hranio ulice stalnim mixtape izdanjima i činilo se da je Pokret jednostavno prejak da bi ikada prestao da se kreće. Ipak, Camova konstantna želja za lirički obračun sa najpriznatijim rap imenima (Jay-Z, Nas, 50 Cent) i nezadovoljstvo statusom Jonesa i Santane koji su pomislili da su na nivou na kojem im Killa više nije potreban dovela je do raskola. Famozno pojavljivanje pomenutog dvojca sa 50ijem na bini u samom jeku beefa šokirala je sve fanove i stavilo tačku na jedno od najinteresantnijih rap priča. Ili se tako samo činilo.

Prije par mjeseci počele su priče da se stvari među Camronom i Jonesom počinju popravljati i da su u kontaktu putem telefona, a u posljednjih nekoliko sedmica „Dipset reunion“ je stvar koja je gotovo 100% sigurna. Najave trećeg nastavka kultnog “Diplomatic Immunity-a“ i prvi javni intervjui (Angie Martinez Hot 97) ove četvorke sigurno su obradovali većinu fanova širom svijeta. Sigurno je da su Jones i Santana priznali svoju grešku shvatajući da bez Cama većini ljudi uopšte nisu zanimljivi i da je sasvim sigurno samo jedan pravi lider pokreta.

Kako sada stvari stoje moguće je da će veliki Interscope biti izdavač DI3 i da će ekipa na projektu surađivati sa Dr. Dreom. Potpisati za major laber u 2010. godini za rap izvođače je sigurno mač sa dvije oštrice, ali se nekako nadamo da bi pokret ponovo mogao postati barem približno jak kao ranih 2000tih za šta su neosporno potrebni klasični bangeri u stilu Blazea i Westa iz ovog perioda što jedino major izdavač može obezbijediti.

Iako je činjenica da stvari više nikada neće biti iste, ova vijest je sa oduševljenjem dočekana od strane SP ekipe i u tu čast večeras slušamo jedan manji blok Dipset klasika i novijih stvari objavljenih nakon vijesti o reunionu.