„Pokušaj prvi“
Na platou ispred dvorane Mirza Delibašić na Skenderiji u 16.30 sati došlo je do pucnjave u kojoj je N. H. iz Sarajeva pucao na policajce, potvrđeno nam je iz Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo. (izvor: sarajevo-x.com, 16.12.2010.)
Koliko je situacija u glavnom gradu Bosne i Hercegovine izmakla kontroli dobro je poznato svim njegovim građanima. Teško da prođe i jedna sedmica da rubrike crne hronike nisu pune članaka o pucnjavama, pljačkama, ubistvima i pokušajima istih. U „Ghetto Reportu“ ove sedmice upravo govorimo o jednom takvom pokušaju koji je uspio zaprepastiti sve nas prilično oguglale na takva dešavanja.
Pucati u centru grada je loše. Pucati u centru grada na policajca je jako loše. Pucati u centru grada na policajca iz automatske puške i teško ga raniti je dovoljno loše da vam zauvijek promjeni život i osudi vas da ostatak života provedete odbačeni od običnog naroda. Željeli to ili ne tada svoje mjesto jedino možete naći u kriminalnom podzemlju zajedno sa onima koji su svjesno ili nesvjesno u životu odabrali isti put. Kada pogledate godišta momaka koji se terete za ovaj akt (1989. i 1990.) onda znate da takve odluke koji određuju ostatak života sigurno ne treba donositi u ranim dvadesetima.
Srednji Prst nikada nije bio medij koji pretjerano moralizuje ili osuđuje i donosi zaključke o bilo čijim postupcima bez da ima jasan i precizan uvid u stvarno stanje stvari. S obzirom da je u ovom slučaju to nemoguće jer niko od nas nije uposlenik Ministarstva unutrašnjih poslova ili ne daj Bože doušnik od takvih komentara ćemo se suzdržati. Nepošteno bi bilo ne istaći činjenicu da većina nas uopšte nema pozitivno mišljenje o čuvarima reda u našoj državi i da je veliki broj situacija u kojima bi svakome normalnom palo na pamet da uradi nešto slično, ali prema svemu onome što mi znamo o ovom događaju ovdje nije riječ o nikakvoj nepravdi ili pretjeranoj upotrebi sile ruke zakona.
Bijesni momci vrlo vjerovatno nesvjesni svojih postupaka plus još bijesnija oružja koja ne mogu kontrolisati sama sebe. Rezultat, još jedna gradska tragedija i još jedan mladi život koji se obilježio za sva vremena. I dalje želite bili slijedeći?
„Pokušaj drugi“
U vremenu kada je rap muzika gotovo dotakla dno u komercijalnom smislu i kada rijetko koji izvođač može dostići brojeve prodatih albuma koji su prije samo par godina bili smiješni i smatrali se neuspjehom jedno ime uspjelo je da se izdigne iznad svega toga. Lil Wayne je jedan od onih koji su svoj pravi komercijalni uspjeh dostigli tek onda kada to gotovo niko drugi nije bio u stanju učiniti. Bez obzira da li se radi o provjerenom izvođaču koji svoju karijeru gradi godinama ili o novom licu koje samo na kratku uspije privući pažnju publike, brojevi danas jednostavno nikome ne idu u prilog. Osim malom Wayneu naravno.
Nakon što je neumornim radom pokorio sve moguće liste prodaje i popularnosti i svoj vers dodao na svaku dobru, a realno i manje dobru pjesmu, Wayne je otišao na zasluženi odmor. U zatvor Rikers Island u New Yorku. O zatvorskoj kazni, samo puštanju na slobodu, famoznom „The Carter“ dokumentarcu, suradnji sa Drakeom i svim mogućim i nemogućim istinama i mitovima vezanim za ovog talentovanog repera svi sve znaju i nema nikakve potrebe to ponavljati.
Ono o čemu u sedmoj izdanju GR-a govorimo jeste prvi single sa četvrtog izdanja kultne „Carter“ serije albuma koji je pušten na net prije par dana. „6 Foot 7 Foot“ sa Corey Gunzom je potresla rap svijet kako to samo Marsovac može i Funkmaster Flex koji je dobio čast da stvar premijerno vrti je potrošio desetine bombi. Nakon „Kusha“ Dr.Dre o kojoj smo govorili u prošlom izdanju na redu je i nova stvar o kojoj svi pričaju.
Pjesma je najavljena kao „A Milli“ za 2010. godinu i to na steroidima. To je trebalo da znači da će stvar biti veća bomba i da će nas pokositi kada je čujemo. Kao što ljudi na steroidima nisu ništa bolji, pametniji pa čak ni jači od nas običnih i normalnih tako ni „6 Foot 7 Foot“ apsolutno nije u rangu pomenutog klasika. Bangladesh, producent odgovoran za ovaj beat producirao je mnoge odlične stvari, između ostalog i „A Milli“, kao i „Lemonade“ Gucci Mane. Ovaj put nažalost dobili smo generečinu kopiju već spomenute pjesme sa „Carter 3“ i prilično inspirisanog, ali i dalje potpuno nepovezanog Waynea. Ljudi su u hajpu da čovjek ponovo kida matre i sve to stoji, ali voljeli bi povremeno čuti i nešto smislenije od domišljatih punchlinea. Ipak, ne treba sumnjati da ćemo tako nešto i dočekati sa „Carter 4“.
Posebno razočaranje jeste Corey Gunz. Dečko koji je bio na orginalnoj verziji „A Millie“ koja je prva puštena na net (a poslije izbačena sa albuma) i koji je tada totalno pokidao Waynea je ovdje podbacio. Od mladog Coreya, sina legende Peter Gunza, se jako jako puno očekuje i možda je taj pritisak učinio da zaboravi da nije sve u flowu. Lirika je gotovo nepostojeća, gomila riječi koje jako dobro zvuče, ali jako malo znače.
Konačni sud je da je pjesma sasvim uredu kao neko zagrijavanje, kao stvar za mixtape, kao brutalno ubijanje beata od dva jako talentovana MC-ija. Ali prvi single sa „Cartera 4“? Nikako.
0 comments:
Post a Comment