„Kakav ba geto?“
Domaće repere u globalu možemo podijeliti u dvije osnovne kategorije. One koji u svojima tekstovima kvartove i naselja iz kojih dolaze nazivaju getom i one koji se tome oštro protive i ismijavaju takve rime karakterizirajući ih kao loše kopije afroameričkih repera. Ta gruba podjela izražava i mnogo složenije skupove stavova o odnosu prema kulturi i samom pristupu rap muzici, ali za našu kolmnu ove sedmice ipak je najvažniji sam odnos prema toj „famoznoj“ riječi.
Svjestan da će mnogi čitaoci ovih tekstova odmah postaviti pitanje iz naslova u startu sam želio da jasno iznesem svoj stav koji je puno bliži onoj prvoj grupi. Svima je jasno da se sva naselja u gradovima širom države BiH ne mogu nazvati getoima i da i u jednoj ovako siromašnoj zemlji poput naše postoje lijepa i uređena bogataška naselja, ali je isto tako vrlo jasno i da postoji druga strana medalje. Čak šta više, za većinu gradova je ta druga, mračna strana daleko veći dio. Najveći broj gradova BiH koje sam imao priliku da posjetim savršeno odgovara ovome, a pošto sam i sam rođen i odrastao u jednom takvom sarajevskom naselju smatram da sam pozvan da govori o ovoj temi.
Čisto sumnjam da će bilo kome iz na početku navedene druge grupe nakon ovog teksta stvari biti logičnije ili će preispitati svoje stavove jer to svakako nikako nije u tradiciji razmišljanja lokalnog stanovništva, ali to i nije cilj ove kolumne. Doprijeti do mozgova koji sa gotovo religioznom ubjeđenjem vjeruju da domaći rap po svaku cijenu treba učiniti što je više moguće domaćim i time nesvjesno stvaraju potpuno deformisan i izobličen zvuk i padaju u najgori kliše zapravo je nemoguće. I ranije je na različitim stranicama Srednjeg Prsta pisano o ovim pitanjima i čisto sumnjam da se zbog toga smanjio broj „wannabe“ Milana Mladenovića (RIP) unutar rap krugova tako da tu treba stati.
Osporiti da je grad sa jednom od najdužih opsada u historiji modernog ratovanja kroz te četiri godine poprimio sva obilježja getoa po definiciji bilo bi zaista apsurdno. Poreći da nam je čitava država podijeljena u etnonacionalističke torove i da mnoga djeca odrastaju pored svojih vršnjaka i školuju se odvojena od istih samo radi te strašne zablude bilo bi ravno zločinu. Pokušati sakriti činjenicu da više od pola stanovništva živi na rubu egzistencije mogli bi samo oni koji su se dobro uhljebili unutar vladajućih elita.
Iz istih ovih razloga naša zemlja i njen glavni grad su savršeno plodno tlo za sve oblike kriminalnih aktivnosti i precizna mašina za stvaranje frustracija, nezadovoljstva i osjećaja bespomoći kod mladih ljudi kojima onda jedino preostaje da sjaj života traže kroz dobro utabane puteve sa one strane zakona.
U mom kvartu jako je puno mojih vršnjaka koji dilaju, pucaju, bodu, obijaju, kradu, lažu i varaju kako i koga stignu i kada znam da neki od njih nisu imali puno drugih mogućnosti onda shvatam koliko imam sreće u životu, ali što je mnogo važnije shvatam gdje zapravo živim. Kada čujete njihove priče i kada ih stavite u kontekst političkog okruženja u kojem nastaju onda ih shvatate još bolje, a kada u novinama pročitate članke o tragičnim smrtima ili zatvorskim kaznama onda znate koliko je sve ovo o čemu pokušavam da pišem zapravo važno. Dobro razmislite da li zapravo stvarno želite zauzeti njihovo mjesto i da li je geto život stvarno „cool“ koliko nekada izgleda u spotovima preko bare i budite zahvalni što imate priliku da uopšte razmislite.
U narednim kolumnama prelazimo na disekciju konkretnih pitanja i događaja naše svakodnevnice u nadi da će mlađa populacija naših čitatelja prepoznati iskrenu namjeru da im se skrene pažnja da između novog Eminema i Gamea razmisle o nečemu što im vrlo lako može odrediti čitave živote.
Pozdrav do sljedećeg čitanja i slušanja.
